Distopija umorna čovjeka

Temeljna zamka razmišljanja o distopijama jest poimanje distopije kao nečega što će tek doći. U tom očekivanju često previđamo da već živimo u distopiji. Na makrorazini, živimo svijet Orwellove 1984: Oceanija je u ratu s Eurazijom i Orijentazijom, koje surađuju, ali sve se to sutra može promijeniti, kao što je jučer bilo drukčije. Unutar Oceanije pak živimo snove i more braće Huxley: „vrli novi svijet“ koji je zamislio Aldous, gdje se pukom upravlja pomoću manipulacije užitkom, ali i svijet onoga čime se bavio Julian, naime transhumanizma (on je i inaugurirao taj pojam) i eugenike. Na mikrorazini, kao jedan odvjetak ovoga posljednjeg, narav distopije u kojoj živimo može se vidjeti i u medijskom tretmanu problematike eutanazije na slučaju 29-godišnje Nizozemke Zoraye ter Beek.

Utopija jednoga nerijetko je distopija drugoga čovjeka / Izvor Pixabay

„Zoraya, žiteljica malog nizozemskog sela u blizini njemačke granice, treba biti eutanazirana u svibnju, unatoč činjenici da je zaljubljena u svog 40-godišnjeg dečka i dijeli svoj dom s dvije mačke. Iako je nekada sanjala o karijeri psihijatrice, Zoraya se godinama borila s teškim mentalnim stanjima“, izvijestio je Jutarnji list. „Sada, nakon što su liječnici navodno rekli da ne mogu učiniti ništa drugo kako bi poboljšali njezino mentalno zdravlje, odlučila je da je umorna od života“, izvijestio je Večernji list. „Obično ide šalica kave da smiri živce i stvori prigodnu atmosferu, a zatim će me pitati jesam li spremna zauzeti svoje mjesto na kauču. A onda će pokrenuti proceduru i poželjeti mi sretan put ili, u mom slučaju, ‘laku noć’, jer mrzim kad ljudi kažu ‘sretan put’, jer ja ne idem nikamo“, rekla je pak Zoraya. Krajem svibnja mediji su izvijestili da je Zoraya provela svoj naum.

Kratka priča Jorgea Luisa Borgesa Utopija umorna čovjeka, objavljena 1975. u Knjizi od ­pijeska, ima jednostavnu radnju: vremešni profesor književnosti na neobjašnjiv se način zatekne u dalekoj budućnosti, gdje susreće čovjeka superiorna intelekta i vrhunaravne uglađenosti, ali lišena vidljivih emocija, koji ga elokventno no bez gestikulacije upoznaje sa sofisticiranim navadama sutrašnjice: ljudi su bezimeni, napušta se sve što je osobno i lokalno, prošlost se zaboravlja i živi se u trenutku; nema novca, imovine ni nasljedstva, a svatko ima pravo dobiti tek jedno dijete. „Nije preporučljivo širiti ljudski rod“, konstatira čovjek i hladno dodaje: „Vjerujem da se sada raspravlja o prednostima i nedostacima postupnog ili istodobnog samoubojstva svih ljudi na svijetu“.

Potom kreće u šetnju s profesorom, a ovaj primjećuje: „U pozadini sam nazreo nešto poput kule, okrunjene kupolom. – To je krematorij – reče netko. – Unutra je smrtna odaja. Kažu da ju je izumio neki filantrop kome je ime, čini mi se, Adolf Hitler“.

Majstorstvo Borgesove priče u ovom je udarcu pred sam kraj. Sve dotad, iznesena vizija budućnosti čini se hladnom i beživotnom, ali lišenom onih konotacija koje Hitlerovo ime otvara. Borgesova vještina u prividnom je humaniziranju posvemašnjeg zla. Humanizacija zla počinje od naslova, gdje bi umjesto riječi „utopija“ znatno prikladnije djelovala riječ „distopija“; međutim, za temeljni (ne i glavni) lik priče riječ je o utopiji, a Borges se kloni izravnog moraliziranja, podsjećajući nas implicitno da je utopija jednoga nerijetko ujedno i distopija drugoga čovjeka. Općenito, Borges se znao briljantno zavući u dušu zla. Ponajbolji primjer kratka je priča Deutsches Requiem iz zbirke Aleph (1949), pisana iz perspektive nacističkog časnika uoči izvršenja njegove smrtne presude, dok promišlja sve razloge koji su ga nagnali na pristajanje uz Hitlera i učlanjenje u Partiju, no bez žaljenja što je tako učinio. Utopija umorna čovjeka vrlo je slična, samo što ne govori o „kulturi smrti“ iz prošlosti, nego iz budućnosti, ali ne onoj koja proizlazi iz nacizma, nego – liberalizma.

Jer, iako je radnja smještena izvan politike i uopće modernosti, sva načela kojima se protagonistov sugovornik iz budućnosti vodi zapravo su izvedena iz liberalizma; štoviše, moglo bi ih se smatrati liberalizmom provedenim do krajnje konsekvencije. To ne znači da Borges stvarnost svoje priče nije mogao zamisliti ranije, nego samo da je iz književnoumjetničkih razloga smatrao prikladnijim smjestiti je u daleku budućnost; upravo u budućnosti ponekad se jasnije vide tendencije iz sadašnjosti, kao što bajke ili basne, premda od stvarnosti znatno drukčije, upravo zahvaljujući toj drukčijosti izvrsno osvjetljuju onaj vid stvarnosti koji im je primarna intencija i bila osvijetliti. Isto vrijedi i za 1984. – iako upozorava na opasnost moguću u svako doba, navedena knjiga nije (bila) lišena i dnevnopolitičkog aspekta, to jest promišljanja o opasnostima političkih zastranjenja iz 1948. i 1949. godine. Suprotan primjer bilo bi Pokoravanje Michela Houellebecqa: ono je, opet iz potrebe za aktualnošću, smješteno u neposrednu budućnost, ali govori o događajima koji će, uz sadašnje demografske i migracijske trendove, ipak biti mogući tek u nešto daljoj budućnosti.

Trendovi koji se jednako vide u Borgesovoj priči i medijskim izvještajima o Zorayi ter Beek – štoviše, dojam koji navedena priča i spomenuti novinski članci ostavljaju na čitatelja – istovjetni su. Ispod privida civilizacijskih dosega, uz poneku banalnost koja ne smanjuje, već dodatno budi jezu, leži istina o čudovišnoj naravi, u ovom slučaju, eutanazije. I da, upravo je Hitlerovo ime ono koje treba spominjati u kontekstu suvremene industrije smrti. Ako je nacistička eugenika usmrćivala one s psihičkim oboljenjima, jer tobože nisu bili vrijedni življenja, ljudi poput Zoraye ter Beek sada, sa supstancijalno istim argumentima, to čine sami sebi. Utopija umorna čovjeka tako se pretvara u distopiju čovjeka „umorna od života“, a industrija smrti iz doba nacizma neprimjetno se pretače u industriju smrti liberalizma. Kada se zlo humanizira u književnosti, to je trijumf pisca. No kada ga se humanizira u medijima, to je trijumf samoga zla.